…Tišina… Nema misli. Težina natopljenih pluća krivi mi tijelo. U prstima je nervoza. Na prsima betonska ploča. Ne znam više u kom pravcu mi se pomiče tijelo.
Pokušavam misliti na nešto lijepo i prizvati tu emociju ali ništa se ne događa. Sve je ravna crta.
A onda, na trenutak, nešto mi odvuče pažnju pa izađem iz svog začaranog balona tihog očaja i uočim da su mi se oči prestale stiskati, prsti prestali biti nervozni a dah postao slobodan. I krene oda Životu.
Hvala na lekcijama. Koliko god zabole, vrate mi moju snagu i ponovno pokažu da mogu sve i sama. Kako je to Oslobađajuće!
Hvala ti na grubosti. Podsjeti me na moju nježnost koju toliko volim i kojoj fali moj zagrljaj!
Hvala ti na rolerkosteru. Sada znam koliko visoko mogu skočiti ne bih li dotaknula Mjesec i koliko mekano mogu doskočiti kada čarolija na trenutak nestane i krene slobodan pad.
Hvala ti što me vraćaš meni – Jedinom Izvoru. Tada moja Moć da pretvaram Tugu u Radost postaje neizmjerljiva. Samo jedna odluka dijeli me od Potištenosti i vodi do Ljubavi, kao ultimativnoj Istini.
Hvala ti na vremenu samovanja u kojem mogu putovati bez zastoja kroz svoje procese, suočavati se s onim što je, vidati rane i vratiti ti se iscijeljena.
Hvala ti na šturosti jer zbog nje jače uživam u svakoj mekoći koja mi dođe.
Hvala ti na kritikama. Pomažu mi da umirim i utišam svog kritičara.
Hvala ti i na bahatosti. Zrcali mi sliku moje podčinjenosti koja mi prirodno ne pripada. Sjetim se veličanstvenosti svoga bića i svega što ono zaslužuje.
Hvala ti na mraku jer tada mogu vidjeti svoju Svjetlost.
…I tako se krene odrolavati tepih… Hvala ti za:
Miris lavande u kući.
Predivan snop svjetla koje kroz prozor ulazi u sobu i zavjese koje cijeloj slici daju blurani ton oblaka na kojem sjedim.
Kutak omiljene fotelje, lampe, knjige i taburea za noge.
Okus kave s cimetom i kokosovim maslacem.
Poziv koji otvara nove mogućnosti.
3 predivne hortenzije na prozoru.
Tišina i mir.
Duga na horizontu.
Toliko ljepote.