Dvorana je još uvijek bila puna, prozori su bili otvoreni pa se disanje vježbača mješalo sa zvucima uličnog prometa. Ipak, u dnu dvorane, čula sam tihi zvuk metronoma. Još netko je započeo praksu svjesnog disanja. Pomislila sam da je to sjajno jer se mogu osloniti na taj zvuk i brojati svoje udahe i izdahe. 

Krenula sam no zvuk je vrlo brzo nestao. Pomislila sam Kakva šteta, ali sam neometano nastavila dalje. I zvuk se ponovno pojavio. Lagano olakšanje prošlo mi je tijelom. No, kako je praksa napredovala, zvuk se pojavljivao i gubio, bez ičije intervencije, a ja sam promatrala što se događa sa njim, ali i sa mnom. 

Metronom je svako malo bio zataškan vanjskim zvukovima: duboki ujjayi dah, zvuk tramvaja, kašalj vježbača, zvono bicikla, moja glasna misao, razgovor radnika na skeli, turiranje automobila, cvrkut ptica.… Čak je i tišina u nekim trenucima bila zaglušujuća.  Ometača je bilo napretek. Ipak, zvuk metronoma je bio postojan i svo vrijeme prisutan, iako na momente izvan mog dometa. I tada sam uhvatila divnu metaforu za Život. 

Baš kao i metronom često je i naš osjećaj vrijednosti, samopouzdanja, ljubavi, poštovanja, snage, osobne moći,... zataškan zvukovima iz vana. Zataškan je riječima naših roditelja, partnera, prijatelja, šefova, braće ili sestara, društvenim i moralnim pravilima,... 

Zataškan krivim informacijama koje su nam usadili, skriven od istine tko smo zaista, često ne čujemo glas našeg istinskog bića, naše duše, koja sve zna i sve jest. U beskonačnosti, kojoj ta duša pripada, prošli smo jako puno života, savladali nebrojeno prepreka, naučili toliko novih znanja da je jedina sveta stvar koju možemo napraviti sada – samo Biti, sa punom sviješću o svojoj vrijednosti i pravom na samopouzdanje, ljubav, poštovanje, snagu, osobnu moć.

Iako možda ne čujete uvijek pravu istinu o sebi (nekada je neki i rijetko čuju), to ne znači da Ta Prava Istina niste. Budite otvoreni da je primite. Što više utišate zvukove iz vana to će glas iznutra biti jači a vi snažniji. Jer, sve je tu i sve već Je.