Draga Moja
dobrodošla na Dobro Mjesto.
Moje ime je Jassna Luna i želim te provesti kroz jedno malo putovanje koje će ti pomoći da me upoznaš bolje, da osjetiš ono što radim i da vidiš želiš li nastaviti svoje putovanje sa mnom.
Moja priča kreće s glasom.
Bila sam vrlo… vokalno dijete.
Zvali su me Jassna-Glasna.
Glasno sam pričala, čak sam glasno i hodala. Glasno sam i pjevala, pa su roditelji često znali upadati u sobu, naizgled prestravljeni, pitajući me jesam li dobro – što je s vremenom postala obiteljska pošalica.
Puno sam gestikulirala, mahala rukama, uvijek izvodeći neki mini kulturno-umjetnički program, kako su me prijatelji znali zafrkavati.
Glasno sam se i smijala i to ne baš previše …. ženstveno.
Pa su me neki ljudi, s kojima sam znala biti, upozoravali da ih sramotim.
Nekako sam ispadala iz svih mogućih (tuđih) okvira.
Svega je na meni i u meni bilo previše.
Pa sam morala biti tiša, mirnija, ugodnija.
Jedino sam nastavila hodati glasno.
Ali to mora da je zbog mojih teških kostiju.
Godine su prolazile i, malo po malo, a da to nisam ni primijetila, rezala su se moja krila.
Postajala su sve tanja, manja, siromašnija i fragilnija.
Na kraju sam krila nosila samo na majici.
Sve dok jednog dana nisam došla na sat pjevanja kod jedne vrlo posebne profesorice koja me je, nakon petnaestak minuta upjevavanja, pogledala i pitala – s visoko podignutom lijevom obrvom:
„A kada si ti odlučila biti tako fina i pristojna?“
Ups.
Dakle, kada sam htjela koristiti svoj glas – nisam smjela.
Kada sam smjela – nisam mogla.
Barem ne do kraja.
Javili su se stidljivost, sram, nelagoda od izlaganja i strah od toga da budem u prvom planu.
A kada sam mogla, nakon što sam savladala sram i neugodu –
nisam znala kako pustiti svoj glas.
Oooo, Bože.
Pitala sam se ima li ovome kraja.
Umorna od traženja, dokučivanja, razumijevanja i neprekidnog bavljenja sobom.
Ali kada sam dobila ključno pitanje –
„Kada si odlučila biti tako fina i pristojna?“ –
sve mi je postalo jasno.
Sklopljeni pakt sa samom sobom vodio me je, kao i svaki drugi pakleni pakt, jako, jako daleko od mene same.
Umanjujući sebe, gušila sam svoj glas.
Pošto-poto sam se nastojala upakirati u lijepu, malu kutijicu, s mašnom, kako bih bila ugodno dopadljiva svijetu – i sebi.
Svoje prave osjećaje oslobađala sam samo unutar svoja četiri zida, da drugi ne bi vidjeli tu slabost koje sam se sramila.
A ljutnja?
Za one koji su znali slušati, mogla se čuti samo u mom hodu i mojim koracima.
…Nikada nije bilo do mojih teških kostiju.
Osvijestila sam da sam izdala sebe.